Danas je rođendan princeze Ksenije Petrović. Dan kada se sjećamo njenog herojskog života u izgnanstvu, u egzilu, koji može biti i u sred zemlje u kojoj se živi…
Sjećamo se ponosne, hrabre, mudre i emancipovane Ksenije Petrović.
Divnog izdanka cetinjske životvorne loze Petrovića i njene slavne prošlosti.
U njenim fotografijama vidimo usredsređenost na važnost upravo tog trenutka. Trenutka fotografskog klik-a iza kog ostaje atmosfera, događaj, emocija.
Emocija, koju je ona ponijela sa rodnog Cetinja i sa kojom je ispustila svoju plemenitu dušu, bila je tako maestralno dočarana u predstavi Princeza Ksenija od Crne Gore, Radmile Vojvodić.
Nikada nisam uspjela da javno zahvalim na tom izuzetnom događaju vrijednom najvišeg poštovanja, koje je isposlovala rediteljka Vojvodić, vraćajući nas u relativno ranu prošlost i obavještavajući, onako neznavene, o našoj požrtvovanoj princezi, o njenoj jabuci na tacni,…
Jabuku ne slučajno pominjem. Postoji autohtona jabuka, koja nosi ime princeza Ksenija, a koju je jedan pomorac davno donio princezi na dar. Ta jabuka raste u dvorištu naše škole u Baru.
Rasađivali smo kalem na desetu godišnjicu naše škole, a i istu je posadila gradonačelnica Bara Anka Vojvodić kada smo svečano useljavali u novootvorenu školu. I ne slučajno sestra rediteljke Vojvodić.
Sestra u Crnoj Gori znači vrlo posebnu kategoriju požrtvovanosti i spremnosti na najveće žrtve, a sve zarad sreće onih, koji je okružuju.
Jabuku smo, povodom jubileja škole , zasadili i na livadi ili pašnjaku ispred knjižare Karver, ali je neki neznaveni kosač iz gradskog zelenila, slučajno pokosio jer nije znao da u grmlju raspozna mladicu….grančicu, na nekoliko mjesta, koja je tek rasađena čekala da se primi, da udahne sunce, i probehara cvijećem za neka buduća, nova pokoljenja.
Neka što je posjekao mladicu nego što koseći nije ni primijetio zadebljanje na kalemu, pripremljenom u poljoprivrednom institutu u Bijelom Polju, gradu na kom dobri Petar Rudić ima čitav rasad pomenute jabuke, rod, koji sam donedavno otkupljivala kad god je godina bila rodna, i kad god je jarko crveno –žuta šara bila snažna da preživi ljutu zimu.
Isposlovali smo jos jedno novo proljetno jutro. Ratifikovali, još jednom, svoju spremost na dostizanje najuzvišenijih ciljeva, demoktatski potvrdili svoju spremnost da našu divnu domovinu uljepšamo svim svojim htenjima, znanjima,...
Osmjehnula se princeza sa onoga svijeta i pozvala arhanđele da se pomole da na Orlovom kršu, u krugu, ne sjede, kao na guvnu, većina onih ruševina, jedna livada i okolo zeleni pašnjak. Da se maknu od Gospodara sa svojim veljim mislima i promišljanjima, da sjašu sa trezora, da dozvole istinskim patriotima, koji mladice u krilu čuvaju, koji se sa beharom nadahnjuju, kojima je kalem svete loze svetinja, koji od usta odvajaju, koji se šejtanom mnogo dobro poznaju, koji su isplakali čitavu Taru suza i pride bistre potoke, koji ne znaju da kalkulišu i od zastava gnijezdo svijaju, koji se kršom i orlom u srcima sažimaju i grade!!!.. za nove generacije istinski probuđenje, koje na Njegoša, vatre, na ljetovanju u kotorskom zatvoru ,daleko bilo, nikako ne promišljaju,…!!!!
Oni, koji sa pokretnom imovinom vazda lasno u svijet odlaze i donose sve ono što je Gospodar namučeni samo tražio- očuvanje identiteta naše Crne Gore! Naše, svih nas naše! Ne samo ONIH u krug raspoređenih sa zastavama da im štit učine!!!
Danas je rođendan princeze Ksenije Petrović.
Živjela nam naša princezo u prsima nadutijem!!!
Ćerka Batrićeva
